EU preispituje kako izgleda ekonomski uspjeh. Budući da BDP ne odražava društvenu i ekološku dobrobit, postoje pozivi za izgradnju modela ekonomije dobrobiti, onog koji daje prioritet ljudima i planetu. Antoine Oger, privremeni izvršni direktor i direktor istraživanja iz Instituta za europsku politiku zaštite okoliša, i Taube Van Melkebeke, voditeljica odjela za politiku iz Zelene europske zaklade, istražuju ovu promjenu.
Ugovor o Europskoj uniji utvrđuje da je „cilj Unije promicanje mira, njezinih vrijednosti i dobrobiti njezinih naroda“. Posljednjih godina EU je poduzeo značajne korake prema pravednoj i zelenoj tranziciji, posebno putem Europskog zelenog plana (EGD). Ipak, tekuća trostruka planetarna kriza klimatskih promjena, gubitka bioraznolikosti i onečišćenja zahtijeva više, brže i dublje djelovanje kako bi se gospodarstvo EU vratilo u siguran operativni prostor i u skladu s vlastitim ugovorom.
Razmjeri izazova održivosti su jasni, posebno usred geopolitičkih napetosti i rastućeg političkog skepticizma prema zelenom zakonodavstvu. Iako javna podrška klimatskim akcijama ostaje snažna, vrijeme je da politika uravnoteži ambiciju s pravednošću kako bi se osiguralo društveno prihvaćanje.
Predugo su se gospodarski rast i kratkoročna dobit koristili kao izgovori za zanemarivanje dobrobiti ljudi i našeg stanovništva. To je lažan izbor koji si EU više ne može priuštiti. Pravedni prijelaz na gospodarstvo blagostanja nije samo idealistički; on je ključan. Zašto? Zato što nudi koherentan put prema pravednijoj, zelenijoj i otpornijoj budućnosti u društvenom, ekonomskom i ekološkom smislu.
Izgradnja ekonomije blagostanja koja ostaje unutar granica Zemlje
Srednjoročni pregled EU-a 8. Akcijski program zaštite okoliša podsjeća nas da još uvijek moramo uvelike povećati naše već vjerojatno ambiciozne napore iz posljednjeg desetljeća kako bismo do 2050. postigli pravedno, neto nulto gospodarstvo. U suprotnom, tematski ciljevi poput rješavanja promjena korištenja zemljišta i gubitka bioraznolikosti, smanjenja potrošnje energije, udvostručenja kružne upotrebe materijala i smanjenja našeg potrošačkog otiska neće biti ostvareni.
EGD je značajan korak u pravom smjeru, ne samo u pogledu ekoloških ambicija, već i u početku promjene ideje EU o tome kako ekonomski napredak zapravo izgleda. Stavljanjem klimatskih akcija, socijalne pravednosti i dugoročne otpornosti u središte ekonomskog planiranja, signalizira se prelazak uskog okvira bruto domaćeg proizvoda (BDP). Ali to nije dovoljno. Unatoč svim svojim obećanjima, EGD je i dalje dočekan sa znatnim političkim reakcijama, zbog čega se pitamo može li EU usvojiti ambicioznije zakonodavstvo.
Ekonomija blagostanja nudi rješenje. Prijelaz na ekonomiju blagostanja ima za cilj pružiti holističku političku strategiju koja se bavi trostrukom planetarnom krizom, a istovremeno zadovoljava osnovne društvene potrebe koristeći ekonomske alate. Kada raspravljamo o pristupima ekonomiji blagostanja na razini EU, prvo moramo pokazati da gospodarski rast nije nužan za postizanje blagostanja unutar planetarnih granica. Umjesto toga, ostanak unutar tih granica pravi je preduvjet za blagostanje, a sektorski gospodarski rast samo je jedno od potencijalnih sredstava za postizanje toga.
Gospodarski rast može podržati gospodarstvo blagostanja u određenim sektorima, poput čiste energije, ali u drugima, poput vađenja i korištenja fosilnih goriva, postaje neekonomično i štetne.
Unatoč tome, i dalje se naglašava rast BDP-a, posebno u tekućim raspravama o jačanju globalne konkurentnosti EU-a. To postavlja ključna pitanja na koja moramo odgovoriti: rast what, Za koga, na što koštatii koliko dugo to može zadnjiTko snosi teret, kolika je cijena za planetai koliki je rast dovoljno?
Fokusiranje na jednakost i pravednu tranziciju
EU mora prihvatiti ambiciozne politike zaštite okoliša koje se temelje na pravdi, ne samo ekološkoj već i socijalnoj i pravednoj za sve. Bez toga, pravedna tranzicija riskira gubitak društvene prihvatljivosti i međugeneracijske pravednosti. Odnos između socijalnih i politika zaštite okoliša, kako njihove sinergije tako i kompromisi, moraju biti u središtu svih budućih razvoja politika.
Predstojeći pregled Europski stup za socijalna prava Akcijski plan ključna je prilika za integriranje inovativnih, manje ovisnih o rastu pristupa u socioekološki model EU-a. Koncepti poput smanjenja radnog vremena, univerzalnih osnovnih usluga i dividendi trebali bi se ozbiljno razmotriti. Naravno, to mora biti povezano s reformom Europski semestar i druge ključne alate za izvještavanje, poput srednjoročnih fiskalno-strukturnih planova (MTP), kako bi se smislenije pratio napredak u distribucijskoj pravednosti.
Pouke se mogu izvući i iz nedostataka i nacionalnog Planovi oporavka i otpornosti (RRP) u smislu proceduralne pravde. To pokazuje da buduće zakonodavstvo i investicijski planovi moraju biti zajednički stvoreni s civilnim društvom, socijalnim partnerima i zajednicama, a ne jednostavno doneseni odozgo prema dolje.
Sudjelovanje građana potrebno je ojačati diljem EU-a, u skladu s nedavnim smjernicama Europske komisije temeljenim na iskustvima naučenim iz postojećih inicijativa u državama članicama. Od građanskih skupština do participativnog proračuna, ove demokratske inovacije mogu pomoći u rješavanju trajnog demokratskog deficita EU-a i jačanju legitimnosti u očima onih kojima služi.
Konačno, očekivana objava Strategije o međugeneracijskoj pravednosti trebala bi poslužiti kao ključna prekretnica, jasna obveza da se osigura da politike EU-a odražavaju interese ne samo onih koji žive danas, već i budućih generacija koje tek dolaze.
Mjerenje onoga što je važno: pokazatelji za ekonomiju blagostanja
BDP više nije prikladan kao samostalni pokazatelj napretka u EU. Kako bi se podržala pravedna tranzicija, komplementarni pokazatelji i metrike moraju biti ugrađeni i u dizajn i u provedbu politika. Komisija Izvješće o strateškom predviđanju za 2023. godinu procijenio je brojne nedavne i tekuće inicijative za razvoj pouzdanih pokazatelja održive i uključive dobrobiti (SIWB). Ovaj institucionalni napredak sada treba formalizirati u procesu donošenja politika.
Glavni prioritet Komisije trebao bi biti zagovaranje integracije SIWB pokazatelja u Sustav nacionalnih računa Ujedinjenih naroda (SNA), kao dio reforme iz 2025. To bi označilo ključnu promjenu u načinu na koji se dobrobit i održivost mjere unutar nacionalnih računovodstvenih okvira. Ažuriranja bi se zatim odrazila u revidiranom Europski sustav nacionalnih i regionalnih računa (ESA) do 2029. i utjecati na druge ključne statističke alate EU-a, uključujući Računi zaštite okoliša EU-a.
Ugrađivanje Komisije predložena glavna nadzorna ploča u postojeće procese EU-a kao što je Europski semestar, Godišnje istraživanje održivog rasta, a procjene učinka osigurale bi da prioriteti dobrobiti i okoliša budu više od puke retorike. Postali bi dio svakodnevnog mehanizma upravljanja EU-om.
Moć predviđanja: modeliranje politika
Europska unija ima na raspolaganju širok raspon modela koji se koriste tijekom cijelog ciklusa politike. To se posebno odnosi na fazu dizajniranja, koja uključuje Procjena održivog utjecajaOvi modeli su kodificirani u Smjernice i alati EU-a za bolju regulaciju, i imaju značajan utjecaj na oblikovanje ishoda politike.
Ipak, snaga ovih modela ne leži samo u njihovom tehničkom dizajnu već i u izborima koji stoje iza njih. To uključuje koja su pitanja prioritetna, kako im se daje težina, koje se pretpostavke donose i čija su gledišta uključena. To nisu neutralne odluke. One su političke i moraju biti otvorene za provjeru.
Trenutno mnogi modeli koje koristi Europska komisija uglavnom ne obuhvaćaju koncepte ekološke ekonomije. Često zanemaruju troškove klimatskih promjena ili nedovoljno predstavljaju ključne Održivi razvojni ciljevi (SDG) i ne uspijevaju adekvatno uzeti u obzir ekonomske, društvene i ekološke implikacije zakonodavstva.
Kako bi se riješio ovaj problem, EU mora diverzificirati svoj pristup procjeni učinka kombinacijom kvalitativne i kvantitativne analize te smanjiti oslanjanje na uski skup inherentno djelomičnih modela. Reforme bi trebale uključivati integraciju dimenzija okoliša i dobrobiti, korištenje više pristupa modeliranju unutar jedne procjene i komplementarnije korištenje različitih analitičkih alata.
Ključno je da se Komisija opremi dovoljnim kapacitetima za provedbu ovih složenijih, ali nužnih postupaka. Institucije EU-a trebale bi se udružiti kako bi formalizirale ove promjene i obnovile svoj alat za ekonomsko modeliranje ažuriranjem svojih Međuinstitucionalni sporazum o boljoj donošenju zakona, sada star gotovo desetljeće. Davno je trebalo da ekonomsko modeliranje EU-a odražava stvarnost održive i uključive dobrobiti.
Globalni izazovi, globalna rješenja: vanjski utjecaj EU-a
Sada je dobro dokumentirano da obrazac potrošnje u EU-u – i odgovarajući lanci opskrbe koji ih podržavaju – i dalje stvaraju negativne učinke prelijevanja na druge zemlje. Ti vanjski utjecaji prijete potkopati svaki domaći napredak u održivosti postignut unutar granica EU-a.
Uzmimo za primjer ciljeve EU-a za 2030. godinu o smanjenju emisija stakleničkih plinova za 55%. To ne uzima u obzir činjenicu da uvoz EU-a predstavlja gotovo polovicu teritorijalnih emisija bloka. Iako su se domaći utjecaji na okoliš možda smanjili za 12% između 2010. i 2018., čak i uz rast BDP-a od 23%, ukupni potrošnjski otisak EU-a zapravo je porastao za 4% u istom razdoblju.
U stvarnosti, utjecaj je vjerojatno puno veći. Ključni utjecaji poput gubitka bioraznolikosti ili prekomjernog iskorištavanja resursa često se izostavljaju zbog nedostataka podataka, što znači da trenutne brojke podcjenjuju stvarne razmjere štete za okoliš. Ono što vidimo jest oblik razdvajanja koji je apsolutan unutar granica EU, ali samo relativan kada se promatra globalno. Ukratko, to nije dovoljno.
EU mora uzeti u obzir (npr. kvantificirati, pratiti i djelovati na temelju) globalne ekonomske, društvene i ekološke utjecaje svojih obrazaca proizvodnje i potrošnje. To znači preispitivanje načina na koji osmišljavamo partnerstva s trećim zemljama. Umjesto uskog fokusiranja na pristup tržištu, sporazumi EU-a nove generacije trebali bi uključivati poboljšane procjene održivog utjecaja koje također uzimaju u obzir društvene i ekološke ishode.
Prioriteti razvojne suradnje također se moraju promijeniti. Službena razvojna pomoć, kako u smislu razine tako i usmjerenosti, trebala bi se iskoristiti za potporu obostrano korisnim strategijama koje omogućuju partnerskim zemljama da ostvare vlastite ciljeve dobrobiti unutar planetarnih granica.
U konačnici, EU i njegove države članice trebale bi iskoristiti svoje široke diplomatske mreže kako bi pozvale na globalnu pravednu tranziciju, onu koja podržava sistemske promjene i ugrađuje zajedničku odgovornost preko granica.
Transformacija ključnih ekonomskih snaga kako bi se preispitale financije i poslovanje
Makroekonomski argument za prelazak na gospodarstvo blagostanja sve je teže ignorirati. Troškovi štete povezane s klimom daleko premašuju troškove ublažavanja, no financijski tokovi ostaju u osnovi neusklađeni s ciljevima zajedničkog prosperiteta unutar planetarnih granica.
Javni novac i dalje se ulaže u štetne aktivnosti poput subvencija za fosilna goriva, dok ulaganja u zeleno i socijalno gospodarstvo ostaju preograničena. Procjene sugeriraju da će na razini EU-a biti potrebno 500 do 1,000 milijardi eura godišnje za rješavanje trostruke planetarne krize i postizanje pravednog prijelaza na neto nultu emisiju do 2050. Zasad nismo ni blizu toj brojci.
Razumijemo da postoje mnogi konkurentski zahtjevi, poput digitalizacije, konkurentnosti, industrijske politike ili obrane, ali prelazak na gospodarstvo blagostanja vjerojatno je najisplativiji način izgradnje otpornih društava kako bi se tim prioritetima zajednički pozabavili.
Predstojeći pregovori za post-Višegodišnji financijski okvir (VFO) EU-a za 2027. i nasljednik Postrojenje za oporavak i otpornost predstavljaju rijetku i vitalnu priliku. Ovi proračunski procesi EU-a, koji su vrhunac dosegli 2025. i 2026. godine, glavna su prilika za podršku prijelazu na pravedno, održivo i otporno gospodarstvo.
Samo financiranje EU neće biti dovoljno. Nacionalne i međunarodne reforme bit će ključne. To uključuje provedbu poreza na bogatstvo i profit od fosilnih goriva, postupno ukidanje subvencija štetnih za okoliš i poboljšanje naplate poreza. Ekološki i društveni uvjeti trebali bi biti središnji dio potrošnje i nabave, osiguravajući da svaki potrošeni euro podržava pozitivne rezultate za ljude i planet.
Privatno financiranje također mora biti dio rješenja. EU i države članice trebale bi omogućiti odmak od kratkoročnih financijskih interesa i potražnje za rastom podržavajući transformaciju financijskih institucija i poduzeća u subjekte socijalnog gospodarstva. Jačanje održivih financijskih i poslovnih okvira EU-a bit će ključno, ne samo za suzbijanje destruktivnih gospodarskih aktivnosti već i za poticanje konkurentnosti poduzeća koja će na kraju napredovati u neto nultoj ekonomiji.
Suočen s krizom, EU ima moć oblikovati održivu budućnost
Unapređenje političkih preporuka navedenih u ovom članku nudi kreatorima politika EU, u službi svojih građana, jasnije razumijevanje ciljeva i sredstava unutar gospodarstva blagostanja. Počinje prepoznavanjem da gospodarstvo EU nije odvojeno od društva ili prirode; ono je ugrađeno u kulturne i društvene sustave, koji sami po sebi postoje kao podsustav Zemljine biosfere.
Suočeni s trostrukom planetarnom krizom, nada leži u kreativnom kapacitetu čovječanstva, našoj kolektivnoj sposobnosti da preispitamo, redizajniramo i poboljšamo se. Desetljeća napretka u prirodnim i društvenim znanostima pružila su nam znanje i alate za postizanje zajedničkog prosperiteta unutar planetarnih granica.
EU ima snažnu ulogu u oblikovanju putanje ovih međusobno povezanih socioekoloških sustava. Ali to nije zadatak koji može sam poduzeti. To je, po definiciji, globalni pothvat koji mora biti utemeljen na solidarnosti, odgovornosti i hrabrosti da se predvodi.
Informacija
'Europsko gospodarstvo blagostanja – putevi za političko djelovanje'
Antoine Oger
Antoine Oger je izvršni direktor Instituta za europsku politiku zaštite okoliša (IEEP), think tanka sa sjedištem u Bruxellesu koji surađuje sa zainteresiranim stranama u institucijama EU-a i međunarodnim institucijama, akademskoj zajednici, civilnom društvu i industriji kako bi proveo istraživanja utemeljena na dokazima o politikama održivosti EU-a. Njegov rad usmjeren je na koherentnost unutarnjih i vanjskih politika EU-a povezanih s trgovinom, klimom i kružnim gospodarstvom.
Antoine je prethodno više od 12 godina radio na pružanju tehničke pomoći zemljama globalnog juga, intenzivno surađujući s relevantnim akterima EU-a i međunarodnim akterima na provedbi politike suradnje EU-a. Njegove nedavne publikacije uključuju izvješća o politici IEEP-a o 'dugoročne veze između klimatskih ciljeva i međunarodne trgovine i ulaganja'i brifing o 'Trgovina za uključivo kružno gospodarstvo: Okvir za kolektivno djelovanje'razvijeno u suradnji s Chatham Houseom.
Antoine je također izvanredni profesor na Sciences Po Paris, gdje predaje 'Politike održivosti EU u međunarodnoj perspektivi', kao i na Paris La Sorbonne-Nouvelle o 'razvojnim projektima povezanim s klimom u gospodarstvima u nastajanju'. Antoine ima magisterij iz europske politike s Instituta za političke studije u Rennesu u Francuskoj.
Taube Van Melkebeke
Taube Van Melkebeke je voditeljica odjela za politiku Zelene europske zaklade (GEF), političke zaklade na europskoj razini koja ima za cilj poticanje većeg sudjelovanja građana u europskoj politici te pružanje razgovora, debata, ideja i prijedloga za zeleniju i društveno pravedniju Europu.
Taubeova stručnost leži u isprepletenim područjima rada, socijalnih pitanja, održivosti okoliša i tranzicije na čistu energiju, s devet godina iskustva rada na tim temama na nacionalnoj, EU i međunarodnoj razini.
Trenutačno vodi GEF-ov centar za politiku, koji se fokusira na povezanost europske energetske tranzicije, socijalne i ekonomske politike, premošćujući često izolirana područja. Među njezinim nedavnim publikacijama je i GEF-ov sažetak o politici "Rod u srži energetske tranzicije EU: Ključne lekcije iz francuskog slučaja"i izvješće"Poticanje sudjelovanja u energetskom sektoru Prijelaz".
Taube je prethodno radila kao savjetnica za politiku u klimatskom think tanku E3G, kao ataše za socijalna pitanja i pitanja zapošljavanja u Stalnom predstavništvu Belgije pri EU te kao vladina službenica za politiku u sličnim područjima. Ima magisterij iz europske politike i magisterij iz sukoba i razvoja sa Sveučilišta u Gentu (Belgija).